Digresije

Naši stari su živjeli zdravim životom. Bez modernih elektronskih sprava, bez stresa, bez silnih informacija kojima smo mi obasuti. I, što je najvažnije — živjeli su u skladu s prirodom. Kad su Evropljani krenuli u osvajanje drugih kontinenata naišli su na narode i kulture koje su živjele su savršenom suživotu s prirodom. I tek s Evropskim osvajanjima je njihova priroda došla u opasnost — šume su posječene, počele su nestajati životinjske vrste… Naravno, kad već govorimo o životinjskim vrstama, treba reći da je u prirodi sasvim normalno da neke od njih nestaju (jer se nisu dovoljno evolucijski prilagodile). Međutim, s dolaskom Evropskih istraživača je tempo kojim su životinjske vrste odumirale povećan za više od 5000%!

Uzmimo na primjer narode koji su živjeli na polinezijskim otocima. Živjeli su od lova i ribolova, pazili su na na prirodu jer bez te prirode nisu mogli živjeti. Evo kako jedan poznati američki ekolog kaže što se desilo s pojavom evropskih osvajača:

(…) sa širenjem evropskih osvajača je počelo odumiranje mnogih životnjskih vrsta. I to tempom od otprilike jedne svake godinu-dvije, što je otprilike 50 do 100 češće nego što bi se to desilo bez prisustva čovjeka.

Ah… Da… Kako je samo bilo lijepo u ono neiskvareno doba prije industrijske revolucije.

Jedini “ali” je što sam malo lagao kod gornjeg citata. Originalni tekst je mrvicu drukčiji:

Još i prije evropskih osvajača je sa širenjem polinezijskih naroda počelo odumiranje mnogih životnjskih vrsta. I to tempom od otprilike jedne svake godinu-dvije, što je otprilike 50 do 100 češće nego što bi se to desilo bez prisustva čovjeka.

Autor je Stuart Pimm a članak se može pročitati ovdje.

Dakle, već i prije evropskih osvajača su oni romantični mali narodi na polinezijskim otocima prouzročili (barem) 5000-postotno povećanje u izumiranju životinjskih vrsta. Oni se nisu selili s otoka na otok zato što su težili za nepoznatim — razlog je bio jednostavniji. Nerijetko se dešavalo da su na jednom otoku poubijali sve one životinje koje su bile jestive (za čovjeka)…

Zanimljivo je to koliko je naš osjećaj o tome što jest, a što nije ekološki u stvari kulturno uvjetovan. Kad sam prije par godina s autom prolazio po Toscani po svim onim krasnim vinogradima i nasadima maslina — svi su se moji suputnici složili kako je to lijepo. Puno ljepše od industrije koja je nabacana oko gradova. Međutim; taj osjećaj o ljepoti nasada vinograda i maslina se oslanja na nekakvu romantičnu sliku o “našim starima” koji su radili na takvim poljima.

A u stvari — prije nego što je čovjek zasadio sve te maslinike i loze je tu bila šuma! Prirodni habitat! Seljak (koji je “živio u skladu s prirodom”) je morao prokrčiti tu šumu, i tako su nestali hektari i hektari prirode. Pa kad razmišljamo o tipičnom čovjeku-zagađivaču kojemu nije stalo do prirode — možda ne bi u glavi trebali imati sliku beskrupuloznog modernog poslovnog čovjeka nego nekog našeg pradjeda koji je krčio hrastovu šumu u Slavoniji…

Ova digresija nije nikakav poziv na radikalno promišljanje o ekologiji, niti tvrdnja da Evropski osvajači nisu uopće pridonijeli uništavanju prirode na Polineziji (naravno da jesu). Ovo je tek jedno malo razmišljanje o romantiziranju naše prošlosti. Tekst kojeg sam citirao (jednom krivo, a jednom i ispravno) ne govori samo o polinezijcima nego i o odnosu modernog čovjeka prema našem planetu i toplo preporučam čitanje.