Digresije

Jeste li ikad razmišljali da ljudi puni velikih ideala ali bez sposobnosti za pragmatično prihvaćanje kompromisa u svojim akcijama i javnim istupima često postižu suprotan efekt? Ne mislim tu nužno na radikale kojima postignuti suprotan u stvari odgovara – jer, valjda, uživaju u osjećaju da su jedini u pravu, a cijeli svijet je protiv njih.

Nije to neka novost, ali svaki put kad istarskim ispilonom krećem prema Učki se sjetim jedne takve akcije od prije par godina. Naime što… Radi se o radaru koji se postavlja na Vojaku – najvišem vrhu Učke i Istre. Konstrukcija koja nosi radar je već postavljena i treba to kazati – izgleda zastrašujuće. Kad se iz Istre gleda profil naše najviše planine – izgleda kao da je uz TV antenu (uz koju smo se, ipak, naučili živjeti) narasla još jedna grba. Pa, kako je Istra planina koja se vidi iz svakog kutka Istre i Kvarnera, a ljudima je karakterističan pogled na njen hrbat vjerojatno usađen duboko u podsvijest – nije ni čudo da su se ljudi na noge protiv tog “još jednog napada na okoliš”.

Istarski planinarski savez je stao potpisivati peticije protiv radara, a u naseljima pod Učkom je počela kampanja kojom će stanovnicima objasniti sve opasnosti od zračenja koje će se odašiljati u okolni prostor u trenutku kad radar krene u rad. Akcija “Stop radaru na Učki” je u novinama bila svakodnevno, pokretale su se web stranice, diskutiralo na forumima, radio emisijama i privatno. I svi su bili protiv.

I onda je jednog dana sve utihnulo. Nije utihnulo odjednom kao posljedica nekog događaja, nego je gnjev stanovnika malo po malo nestajao. Ljudi su se nastavili baviti svojim svakodnevnim poslom, radar na Učki se i dalje gradio… I nikome ništa. Ljudi su i dalje bili ljuti, ali jednostavno su nastavili živjeti s onim osjećajem da protiv velikih igrača ništa ne može.

O čemu se u stvari radilo? Radar koji se gradio na Učki je bio dio cijelog niza radara pomoću kojih se kontrolira zračni promet u tom dijelu Hrvatske. Ministar obrane Rončević je 22. rujna 2006. izjavio:

U sljedecih nekoliko dana na vrhu Ucke, pokraj postojeceg televizijskog tornja, bit ce postavljena 11-metarska antena radarskog sustava FPS-117, a do pocetka listopada bit ce montirana i zaštitna kupola oko radara.

…a građani su se bunili protiv svega toga. I to je sve dio civiliziranog društva – jedni grade, drugi su protiv toga, jedni tvrde da je to za opće dobro, drugi da nije, potpisuju se peticije, razmijenjuju se ljutite izjave… Meni osobno je cijela akcija presjela u samom početku kad sam u novinama pročitao da ministarstvo ima i rezervnu varijantu – ukoliko ne bude išlo na Vojaku – radar će se napraviti na Sisolu. Sisol je vrh koji se također nalazi na Učki ali 10-tak kilometara južnije.

Ekološke akcije su po mom mišljenju dobre, u većini slučajeva. Čak i kad ne postignu ono što aktivisti žele postići – zato što se u ljudima osviješćuje misao kako je okoliš nešto važno i nešto što nestaje. Ali, ako stvari nije dobro promišljena može se lagano desiti da aktivisti postignu suprotan efekt, a meni se čini da se to u ovom slučaju desilo. Ja, naime, mislim da je akcija “Stop radaru na Učki” duboko anti-ekološka i opasna.

Zašto?
Radar je postavljen za kontrolu zračnog prometa. Akcija se je koncentrirala na ideju kako se radi o kontroli vojnog zračnog prometa, međutim činjenica je da je velika većina prometa ipak civilna i kako je takav radar potreban. I posebno bih spomenuo i činjenicu što se dio akcije bazirao na elementarnoj laži – naime da će zračenje radara smještenog 1400 metara nad morem i 5 kilometra iznad Opatije štetiti njenim stanovnicima.

Radar je postavljen na Vojaku – vrhu do kojeg već vodi asfaltna cesta i na kojemu se otprije nalazi TV antena. Dakle, ako je istina da će radar devastirati jedan lijep planinski vrh (a istina je, jer svaka slična zgrada je po definiciji devastacija) – onda treba priznati da se ne radi o napadu na mjesto kojeg posjećuju samo divlje životinje i planinari – nego gradnji na vrhu koji je ionako već devastiran.

Pretpostavimo na trenutak da je akcija protiv radara uspjela i da je ministarstvo odlučilo ne graditi radar na vrhu Učke nego na Sisolu. Što bi se desilo s početnim oduševljenjem akcijom? Desile bi se se dvije stvari:

1. Kao prvo, ljudi koji su pokrenuli akciju bi se pomalo zasitili “borbe protiv vjetrenjača”. I akcija bi pomalo izgubila na težini.
2. Prosječni ljudi (koji nisu bili aktivisti) bi se počeli pitati “Nije valjao Vojak, sad ne valja Sisol, ako se ispostavi da ni Sisol aktivistima ne odgovara – oće li se ova akcija protezati unedogled sve dok se odluči da radar ne želimo – nigdje?”.

I na kraju bi se radar izgradio na Sisolu – vrhu kojeg trenutno posjećuju samo divlje životinje i rijetki planinari. Na vrh Sisola ne vodi ni makadamska cesta, a s radarom bi se do njega dovukla asfaltna cesta, došle bi gomile kamiona, bagera i ljudi koji prirodu ne znaju cijeniti.

Kao zaključak: zašto je akcija “Stop radaru na Učki” kriva:

1. Ne nudi alternativu. Oni su jednostavno “protiv”, ali činjenica je da su radari za kontrolu prometa potrebni i negdje ih treba postaviti.
2. Služili su se demagogijom umjesto razumnim argumentima. Koncentrirali su se na vojnu upotrebu radara, a ignorirali su potrebe civilnog avioprometa i igralu su na kartu “opasnosti od zračenja” koja je s obzirom na izoliranost samog vrha u naseljima pod planinom – zanemariva.
3. Nisu računali s činjenicom da bi se, u slučaju uspjeha akcije, cijeli pokret razvodnio i radar bi se nastavio graditi na Sisolu. Između vrha koji je masivnom gradnjom već devastiran (kao što je Vojak) i onog koji nije (Sisol) – krajnji rezultat akcije bi bio uništavanje jednog (do sada) civilizacijom netaknutog dijela naše države.